This exhibition is very special to me as an artist as I am trying toshow a completely new and different side of HIV/AIDS: its face.

Without a person to project our compassion on, HIV/AIDS is nothing but a virus, a medical condition. What I am asking is: Who is the person? Who are you?

These pictures, which were produced in collaboration with Snjezana, Kristina Vöglein and Florian Pessenteiner, are sexual, demanding, emotional and full of life. They leave room to breath and are free from advertising imagery and prejudice.
The real life, uncut!

By Phill Hoffmann (hair and make up artist)

As everyone knows, Aids is a really serious subject nowadays in our society. When I got asked to do a shoot for the Anti Aids campaign , combined with an exhibition , I had no doubt to do it and to be literally one of the faces for it. Of course people came up to me and said why am I doing that, because in the end no one really wants to talk about this subject and everyone tries to avoid it in every kind of way. So I think exactly that is the reason why I decided to do it. People with Aids are still treated in a different way as people without the virus infection, even though our society stands up for treating them like "normal" people!
The biggest problem I think is that our society tries to convey the message that everyone knows everything about this virus infection. But to be honest, who really knows the exact details about it and to be true no one really does. Especially with such a campaign I think we can go step by step and bring it closer to people. Its a "problem" of our society and that is the thing people have to be aware of. We can't just run, turn or push it away, because its not possible.

Another reason why I decided to do the shoot for campaign was, that I did a social year in Austria before the modeling. In this year I was working with drug addicts, homeless people and people who had HIV. Such a work makes you clear that you are working with people who really need your help. It doesnt matter if its money you donate for researches or if it is just a handshake or a hello you bring to the people.

During the shoot I had really difficult moments and it was something really new to me, even though I have a lot of experience in modeling now. It did not really feel like a typical model shoot , because the background and the theme was something specific. Working with Philip Hoffmann (Hair/MakeUp artist) , Kristina Voglein and the extraordinary photographer Snjezana  was amazing and the results are just insane beautiful. I think I was able to show the emotions on the pictures I wanted to show and the venue, old fabric, helped a lot. We were shooting a whole day in Zagreb,Croatia and I really enjoyed doing it.

It probably sounds a little bit weird, but I am really proud about myself doing it, and about all the people who were involved in the whole thing. We did a really good job and I think we did another step up the stairs where we all have to go to. Even though it is just one step of loads, I think it was a really big one for us and we still have to go on and on.

text by Florian Pessenteiner (model)

Feelings of loneliness, isolation, doubt, but also courage and will to fight were some of the starting points for me in this campaign. I think we managed to show human side of it. I would like to thank everyone involved in the project, you were the best!

By Snjezana Jospiovic (photographer)

Ines Viktorija Ljubetic rođena je 7. prosinca 1977. godine u Zagrebu.
Završila je srednju Obrtničku školu za osobne usluge, smjer fotograf u Zagrebu
Još tijekom školovanja u veljači 1994. g. počinje se baviti profesionalnim
fotografskim radom kao fotoreporterka u dvotjedniku pod imenom “Metropola”.
Od lipnja 1994. g. do 15.lipnja 1995. radi kao fotoreporterka
 časopisa “Vikend” gdje prati estradnu umjetnost te radi reportaže različite tematike.Tijekom
 suradnje sa Vikendom u travnju 1995. započinje suradnju s
Hrvatskom izvještajnom novinskom agencijom (HINA) na
području unutrašnje politike (Predsjednički dvori,
Sabor RH, Vlada RH te različita Ministarstva). Tijekom 1996. godine
surađuje i s HRT-om kao fotograf za emisije Hrvatske televizije.
Od 1. prosinca 1996. g. radila je kao fotoreporterka Zagrebačkog
dopisništva “Novog lista”. U petnaest mjeseci rada u “Novom listu”
prati područje unutrašnje politike i gradske rubrike. Zagrebačko
dopisništvo “Novog lista” napušta početkom veljače 1998. te od
15. veljače 1998. potpisuje ugovor s Europapress Holdingom kao
fotoreporterka crne kronike “Jutarnjeg lista”. Od veljače 2002.
do listopada 2006. radi u časopisu Story gdje fotografira estradne
umjetnike. Sada radi kao samostalni fotoreporter, te je od tada objavljivala u časopisima
Gloria, Grazia, Extra, Večernji list, Fotomag, Menu, Vjesnik, LivingStone,Delo,Gloss.
Osim suradnje sa tiskanim medijima, Ines Viktorija Ljubetić
kao samostalni fotoreporter radi i niz poslova
za razne klijente na području marketinga, evenata, modnih događanja, fotografiranja za
promidžbene i modne kataloge,jambo plakate te fotografiranje kazališnih predstava, filmskih
premijera,politickih kampanja i drugo.
 Tijekom dugogodišnjeg rada putuje u razne
zemlje svijeta gdje radi fotoreportaže o različitim kulturama i običajima
naroda te svakodnevnom životu ljudi, fotografira pejzaže i događaje.
Poseban dio njenog fotografskog djelovanje odnosi se na fotografiranje vjenčanja i
ostalih obiteljskih proslava na profesionalni način
i uz osebujan stil, a ostvaruje ga kroz ambiciozni  "Wedding projekt".

Dana 16. svibnja 1996. g. primljena je za člana Hrvatskog
novinarskog društva (HND-a) u statusu pripravnog člana. Redovni član
postaje 17. ožujka 1998. godine. U Zboru fotoreportera HND-a
25. veljače 1997. godine postaje član žirija koji odabire najbolje fotografije
za različite vrste izložbi.

Za vrijeme rada u navedenim redakcijama sudjelovala je na dvije
izložbe fotografija u Zagrebu i Rijeci. Prva izložba bila je u organizaciji
Fotokluba Zagreb 1995. godine gdje je između deset odabranih autora
imala nekoliko postava s motivima Gornjeg grada i ljudi. Izložba je bila
postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Druga izložba
pod naslovom “Najbolje fotografije Novog lista” uslijedila je početkom
1998. godine u riječkom izložbenom prostoru “Mali salon”, povodom
pedeset godina kontinuiranog postojanja ovog dnevnika. Ondje je
izložila motive iz svakodnevnog gradskog života.

Tijekom trinaestogodišnjeg profesionalnog bavljenja fotografijom
skupila je bogatu arhivu fotografija  iz cijelog svijeta različitih tematika:
portret, pejzaž, umjetnost, sport, politika, kultura, estrada.

Just try to keep your hands clean

Berivan Sayici

Mlijeko - bijela boja, sinonim za nevinost. Čisto i sterilno.Prehrana, sjećanje na djetinjstvo, na vrijeme nevinosti.
Krv - život i smrt. Puna  mikroba, nečistoća, opasnosti.
Uzimati jedno znači uzimati drugo.
Ovo je rad o gubitku nevinosti.Ostati čist, je li to stvarno tako bitno? Mlijeko hrani život,
krv je život.

U svom radu volim koristiti oprečnosti, spajati ih.Iskrivljavanje stereotipa je bitan dio moga opusa, mojih fotografija.Prvo sučeljavam gledatelja sa lijepom estetskom slikom,ali gledajuće bliže, to nije baš slika kakvu smo naučeni gledati, ona je prelijepa i odvratna u isto vrijeme.U mojim performansima uzimam stvari iz svakodnevnog života
i transformiram ih u nešto nepoznato, neuobičajno .Moj glavni cilj je uvijek stvoriti estetsku, lijepu sliku.
Uzimam stereotipnu predodžbu ljepote danas: plava kosa, crvene usne, jaka bijela boja, intenzivne boje, i tako zadovoljim gledatelja na prvi pogled i onda ga gurnem od te slike sa nasilnim činom u jednu drugu vrst slike. Gledatelj  odlučuje što je zbilja ljepota, i što ga zbilja privlači…

Berivan Sayici živi i radi u Austriji, u Beču. Studentica je fotografije na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Njezin rad je nešto između fotografije i performance-a, i fokusiran je na antirasističke i feminističko /queer teorije.

Diary

Rudolf Strobl

Portretiranje prijatelja ili poznanika je načn kako ih bolje upoznati.Fasciniran činjenicom kako ljudi postanu sasvim druge osobe kada uperim kameru prema njima, počeo sam portretirati prijatelje kao svojevrstan dnevnik.

Moja namjera nije pokazati kako oni izgledaju ili kako im je stan uređen, nego vidjeti kako ljudi reagiraju kada znaju da se fotografiraju.
Počeo sam obilaziti prijatelje u njihovim sobama ili stanovima i bio sam sretan ponovo vidjeti sva mjesta moga života proteklih mjeseci ili godina gdje smo pričali, diskutirali ili slavili.Zajedno smo
tražili mjesto koje se sviđa portretiranim osobama, i onda sam ih snimao.
Poslije, kada bi im pokazivao fotografije koje smo gledali i sa zajedničkim prijateljima,ostali smo zapanjeni malim stvarima, šalicom, pepeljarom, satom..koje prije uopće nismo primjećivali, niti su bile važne a fotografija ih je istaknula. Zajedno smo pokušavali dokučiti zašto ta osoba izgleda baš tako na fotografiji, zašto taj izraz lica ili stav i kroz davno zaboravljene anegdote to smo pokušavali spojiti. Baš te stvari, ta pitanja, pričice, anegdote, komentari prijatelja, stvorili su sasvim novi svijet osobe koju sam mislio da poznajem.Na kraju, što ostaje? Činjenica da u suštini nitko nikoga ne poznaje.

Rudolf Strobl rođen je 1983, u Salzburgu, Austriji. Godine 2007. završio je Höhere Grafische Bundes – Lehr - und Versuchsanstalt u Beču .
Bavi se uglavnom analognom fotografijom, tražeći nježne, krhke, ponekad zanemarene detalje.
Unatoč tome, pogled na njegove fotografije je realan, čist, gotovo dokumentaristički.
Trenutno, Strobl je najviše zaokupljen portretnom i arhitektualnom fotografijom.

Couch Portraits
Stefan Wirnsperger, 2006/07

Uvijek me fascinirala ideja pojedinca i njegove individualnosti u svijetu gdje se najčešće ta individualnost pokorava kolektivnosti, što iz straha, što iz lijenosti.

Ta situacija zaintrigirala me gledajući razne profile na internetu, gdje je možda najjača razlika između realne osobe i njezine internet inačice.Osoba na internetu pokušava projecirati kroz računalo  idealnu verziju sebe, ali isto tako  pokušava se predočiti kao idealna verzija onoga što se smatra idealnim.I tu se postavlja pitanje: tko je zapravo osoba iza ekrana? Prava osoba…

I tako sam počeo pitati osobe sa kojima sam komunicirao na internetu da mi poziraju kao modeli za moje slike.Velike slike, skoro u prirodnoj veličini (140x160 cm) slikam u svom ateljeu, uvijek na istom mjestu-model bi sjeo na stari, crveni kauč. Uvjet je da mora biti prisutan cijelo vrijeme slikanja koje traje nekoliko tjedana, i kroz to vrijeme dobivam sasvim drugačiji uvid u osobu, od onoga koji sam imao preko interneta.Rezultat je naslikan karakter osobe koji se onda može usporediti sa internet profilom.Ostaje pitanje koji od ta dva karaktera je onaj pravi, ili su oba prava, samo što su različiti dijelovi iste osobe.

Stefan Wirnsperger  rođen je  1985. u Tamswegu, Austrija. Od 2004.godine studira slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beču.Njegov rad je fokusiran na propitivanju identiteta,  te  manifestiranju rodnih uloga. Prateći točno utvrđenu proceduru njegovi portreti formiraju nacrtanu karakterizaciju ljudi. Ipak, slike ne nude objašnjenja,.one su tu da potaknu raspravu o osobi sa slike te njegovom socijalnom statusu.

Ivan Bavčević

Ksenija Kordić

Vito Halagić