- rođen sam na Noć vještica 1982. u Dubrovniku
- u sedmom razredu osnovne škole od ravnateljice 
dobivam zadatak napraviti fotoreportažu proslave 
Sv. Vlaha u Dubrovniku, samostalno i aparatom iz 
1960tih godina
- taj prvi susret s aparatom je ujedno završio 
samostalnom izložbom od 15ak fotografija

- na Dubrovačkom ljetnom festivalu 2000. godine 
se zapošljavam kao urednik fotografije u press centru
- tijekom gimnazije se bavim uglavnom dizajnom: 
radim plakate, naslovnice za lokalne listove i slično
- 2004. godine sudjelujem dizajnerskim radom na 
skupnoj izložbi u organizaciji Edukona u Zagrebu

- krajem 2004. sam primljen u članstvo elitne 
međunarodne skupine fotografa 4x6, gdje mi je 
slijedeće godine ponuđena pozicija u ocjenjivačkom 
sudu za nove članove
- u proljeće 2005. godine izlažem 5 fotografija 
na DeviantART Summitu, Callifornijskoj 
izložbi održanoj u Hollywood Palladiumu


- kako nemam tehničkih mogućnosti prihvatiti 
ponudu da službeno fotografiram na dubrovačkom 
ljetnom festivalu 2005., urednik sam promotivnih 
videomaterijala koje DLJF projecira nakon prvog mraka
u staroj gradskoj jezgri
- krajem ljeta 2005. godine sudjelujem na skupnoj 
izložbi u Dubrovniku sa 3 kolegice iz udruge 
mladih Orlando sa fotografijama koje su rezultat 
ručnog razvijanja filmova i izrade pozitiva 
u novouređenoj tamnoj komori

- trenutno studiram radiokomunikacije na FERu u Zagrebu

Neven Petrović,rođen je u Požegi 28.4.1982. godine. Tamo je završio srednju školu te osnovnu glazbenu školu,a trenutno je student treće godine Pravnog fakulteta u Zagrebu. Ovo je njegova prva izložba,naziva „Fotografske vježbe“.

O fotografiji:

Iako sam trebao i puno prije postati svjestan da je fotografija ono što volim,to se dogodilo tek prije 3 godine. Moj otac je u doba svoje srednje škole bio član foto sekcije, a kao mali sjećam se kako sam sa divljenjem gledao njegovog Zenita 12xp. Nažalost,u to doba to je bila prevrijedna igračka za mene pa sam za fotografiranje dobio staru Smenu symbol. To je naravno bilo fotografiranje bez filma.

Nakon završetka glazbene škole i ostavljanja velikih majstora klasične gitare iza sebe,nedostajao mi je nekakav konkretan oblik umjetničkog izražavanja. Pronašao sam ga prije otprilike 3 godine kad sam na desetak minuta posudio prijateljičin digitalni fotoaparat. To je bilo dovoljno da zauvijek zavolim fotografiju.

Svoj prvi fotoaparat kupujem tek godinu dana nakon toga,a zadnjih pola godine uživam sa Canonovim SLR-om.

Fotografiju doživljavam kao sredstvo za poticaj moje kreativnosti,ali i kao sredstvo kojim ću pokazati ljudima svijet oko sebe gledan mojim očima. Iz toga je,između ostalih, proizašlo i dosta radova konceptualne fotografije,jer mi ona daje mogućnost da na vrlo efektivan način ljudima prenesem ili pošaljem neku poruku,ali i da potaknem njihovu maštu.

I da se vratim na svoj studij prava. Jednom mi je netko rekao: „Ili ćeš postat` najbolji fotograf među pravnicima, ili najbolji pravnik među fotografima..“

Fabian je student arhitekture u Beču .

O svome radu Fabian kaže:

"Uglavnom se koncentriram na javne, povijesne, moderne zgrade, na zgrade kulturnog sadržaja –tako da su moji trenutni projekti (koji su u realizaciji): koncept za panoramsko kazalište, sa bečkim skladateljem
Shih-om, za jednu od njegovih opera, te mali toranj sa satom na
jugu Austrije, koji će biti realiziran kao moj prvi projekt u ljeto 2008.
Pored arhitekture, bavim se  grafičkim dizajnom i  fotografijom
koju također koristim kao sredstvo i osnovu za dizajniranje planova i nacrta .
Fotografija je uvijek imala veliki udio u mome životu."

O fotografijama:

"Fotografije se bave strukturama poprilično velikih te vrlo
malih objekata. Volim različite dimenzije. Fasciniran sam
svakodnevnom ljepotom i  jednostavnim,malim stvarima
 kao npr. prljavo staklo izloga trgovine koji na prvi pogled
ne izgleda uopće zanimljivo, ali gledajući iz drugog kuta stvara
prekrasne strukture,oblike i uzorke. Moguće je da moje slike
nisu zapravo posebne, ali ljudi, stvari ,sitnice koje sam uhvatio
svojom kamerom, jesu."

Josip Bepo Bota  rođen je u Splitu, 5.11.1982. godine. Tamo je pohađao i završio srednju školu, a trenutno je student četvrte godine grafičkog dizajna u Zagrebu. Fotografijom se počinje baviti još u četvrtom razredu osnovne škole kada ima svoju prvu samostalnu izložbu. Nakon toga njegov rad je krenuo uzlaznom putanjom.
Pronalazeći motive u svim oblicima stvarnosti manifestirao je svoju viziju svijeta kroz objektiv. Ono što je započelo kao razonodni hobi i bezbrižna igra dječaka, uskoro se pretvorilo u njegovu svakodnevnicu izražavanja i način mišljenja zrelog umjetnika. Njegov rad i kvalitetu prepoznali su upravo oni koji su trebali i malo po malo Josip je počeo izlagati svoje fotografije i predstavljati sebe kroz njih same. Prisustvovao je fotografskim natječajima na kojima je osvajao brojne nagrade te postizao visoke plasmane. Izlagao je diljem Hrvatske, kako putem zajedničkih, tako i kroz samostalne izložbe.
Ovo, njegova trenutna izložba u Arcotelu, nastala je kao rezultat rada i refleksija  njegovog iskustva u posljednjih godinu dana.

Zovem se Jelena Balić i rođena sam ne tako davne 1988.g. u Splitu. Od rođenja sam živjela u Dugom Ratu, u Omišu završila srednju školu i uputila se na grafički dizajn u Zagreb. I eto me tu, predstavljam vam se svojom prvom izložbom naziva Obrazi i krajobrazi.

A o fotografiji... Kako je sve zapravo počelo ni sama ne znam, ali ono što znam je da sam, i prije nego sam postala svjesna ove ljubavi prema fotografiji, maltretirala ljude oko sebe s fotoaparatom... Oduvijek mi se sviđala ideja bilježenja trenutaka za cijelu vječnost, makar to bili neki najuobičajniji dnevni događaji,  da sve to ostaje kao dio mene...

I ostalo je, na bezbroj filmova, doduše ispucanih na potpuno automatski način, ali nekako je i moralo početi... Bilo je to prije manje od dvije godine kad sam shvatila da fotografiju stvarno želim učiniti većim dijelom svog života. Potrudila sam se i sama si kupila fotoaparat koji je bio, a i sada je, dovoljan za realizaciju onog što mi se vrti u glavi.

Na ovoj izložbi vidjet ćete radove nastale za to vrijeme, fotografije dragih ljudi i mjesta oko mene, scena koje sam htjela zaustaviti u vremenu.

Matthias Herrmann – 8x10″

(18. studenog 2006. – Galerija Matice hrvatske)

mediji: HRT, Nova TV, RTL

herrmann-studio.com/8x10" 

Matthias Herrmann rođen je u Munchenu (Njemačka), a njegov rad je vezan za Beč (Austrija). Nakon što je bio voditelj jedne od svjetski najpoznatijih modernih galerija «Secesija» u Beču, od 3. mjeseca ove godine dekan je na akademiji likovnih umjetnosti (Beč), katedre fotografije.     

Matthias Herrmann je HIV pozitivan i njegove fotografije pokazuju potpuno drugačiju perspektivu na život. Matthias problematizira slobodu i zatočeništvo kao jednu cjelinu, ispituje svoju seksualnost i slobodu kroz zatvaranje u samog sebe. Njegovo fizičko stanje ga ne određuje niti sputava, već potpuno suprotno.

2005                       Galerie Steinek, Vienna

2004                       Bétonsalon, Paris
                Solo Exhibition, Toronto
                Ausstellungsraum Jürgen Bahr, Cologne

2003                       Galerie Steinek, Vienna

2002                Galerie Serieuze Zaken/Rob Malasch, Amsterdam

                Literaturhaus, Salzburg
                Paul Petro Contemporary Art, Toronto
                Muzeum Sztuki/Galeria Potocka, Krakow

2001                       Galerie Steinek, Vienna

2000                       Galleria Il Ponte, Rome

1999                       Kunsthalle Vienna
                Rupertinum, Museum for Contemporary Art, Salzburg

1998                       Galerie Praz-Delavallade, Paris
                Galerie Barbara Farber/Rob Jurka, Amsterdam
                Galleria Il Ponte, Rome,

1997                       Wessel O'Connor Gallery, New York

1996                       Feeling good about myself, Art Metropole, Toronto

                              Galerie Yves Le Roux, Montréal
               Galerie Andreas Weiss, Berlin

1995                      Vorarlberger Kunstverein/Magazin 4, Bregenz
               Galerija Kapelica, Ljubljana
               Galeria Potocka/Artists' Museum, Krakow
               Galerie Praz/Delavallade, Paris
               Galerie Karin Schorm, Vienna

1994                      Galerie Andreas Weiss, Berlin
               Galerie Praz/Delavallade, Paris

1993                      Secession, Vienna

Cilj izložbe je ispitati granice slobode duha kroz slobodu tijela. Stavljanjem svoje seksualnosti u različite kontekste ispitati gubi li ona svoj smisao ili se mijenja sam kontekst i okolina koja promatra. Cilj je potaknuti problematiku manjka slobode kao isključivo fizičke nemoćnosti, i dati perspektivu slobode kao subjektivnog viđenja stvarnosti i svijeta oko sebe.

Andrea D. Fitzpatrick (Izvadak iz publikacije 8x10″):

Matthiasovi radovi reprezentiraju odstupajući i prostran identitet na metaforičkoj razini, identitet u kojem tijelo i njegovi nusprodukti formiraju kontinuitet. Herrmann obuhvaća zagonetno, oprečne krajeve između muške i ženske strane, vizije i dodira, zbijenosti tijela i njegovog dvodimenzionalnog prikaza, macho i queer-a, nevinosti i zaraženosti, vidljivost svog postojanja nasuprot brisanja postojanja, i trajanje života od rođenja do smrti. Kroz igru i zadirkivanje s motivom tjelesnih izlučevina, kao sredstva komunikacije novih identiteta, Herrmann više povezuje svoje motive nego što ih stavlja u kontrast.

Herrmann nije samo «uhvaćen» kroz objektiv, on je oslobođen kroz otvaranje samog sebe u egzibicionizmu te prezentira svoje stavove bez suzdržavanja. On uzima sve umjetničke slobode u fotografiji, dok zapravo jako malo otkriva o samom sebi.

Herrmannova ironična kritika fotografske tradicije predstavlja pitanja same spoznaje; što je rizik u dopuštanju da bude eksponiran oku gledatelja i što gledatelj može shvatiti iz onog što vidi.

Predstavljajući sebe kao prizor, Herrmann izaziva gledatelja tako da odjednom posjeduje moć ali je istovremeno i ogoljen.

Herrmann djeluje pobijeđeno time što se učinio vidljivim i ispituje kada ono što se vidi na površini postaje indikacija pravog sebe, unutarnjeg sebe.

Herrrmannov rad može se opisati kao kontinuum punoće života (prije nego praznine smrti). On hvata fragmente života (ili barem potencijal istog, kroz izljev ejakulata), dok pobjeđuje smrt i nestajanje zaleđujući na vječnost svaki segment vremena (što ima posebnu važnost za njega kao Hiv pozitivnog umjetnika). Nema nevinosti u bijeloj tekućini, moć koju ona ima da pruži život, kao i suprotnost; opasnost koja se povezuje s spolno prenosivim bolestima (pogotovo HIV/AIDS).

Herrmann igra igru skrivača, prikazujući dio sebe (genitalije) kao sebe i u tom procesu prelazi tradicionalnu morfologiju tijela koja nalaže da se u fotografiji ekspresija i identitet pokazuje kroz oči i lice, koje on zamjenjuje sa genitalijama.

Jedan od najočitijih simbola muškosti je moć: «Iako je to kompenzacijska fantazija, ona podupire civiliziranog čovjeka dopuštajući mu da se definira kroz atribute koje mi povezujemo s potentnošću» kaže Herrmann.

Kroz maskiranje, parodiju roda, mijenjanje i prebacivanje značenja fetiš objekata vidimo do koje mjere se muško i žensko («u našoj dominantnoj fikciji najviše fundamentalna binarna opozicija») preokreće, vrti, gubi i stapa.

Zaraženost Hiv-om, prezentirana u ejakulatu koji je zastupljen u brojnim Herrmannovim fotografijama, je oblik alter-ega s kojim konstantno mora pregovarati. Možda je taj alter-ego usađen u njegov identitet na način da mijenja ton njegovog rada; od ranih radova (razigrano-kazališnih) do sužavanja fokusa na minimum rekvizita te je njegovo smrtno tijelo postalo jedini rekvizit. Herrmann svoje tijelo koristi kao platno za istraživanje koncepta prisutnosti i odsutnosti, kontinuirane vidljivosti i prijetnje nestajanja.

Iako je Herrmannovo sjeme bolesno odnosno zaraženo, u izložbi se želi prikazati kao dragocjeno, delikatno i lijepo te ukazati na sve mogućnosti koje proizlaze iz njega (kreiranje života i smrti).

Npr. Na fotografiji «Pills» auto-portretu fotografiranom sa jakom crvenom pozadinom, mjesečna doza Hiv koktela još uvijek u oštrom plastičnom pakiranju je divljački nabijena u Herrmannova usta. Želi li on grozničavo probaviti te pilule ili se guši dok ih izbacuje van, prezirući ih?

U Herrmannovim fotografijama smijeh ponekad prelazi u crni humor dok se on igra sa našim očekivanjima i obmanjuje nas sa svojim (na prvi pogled) vedrim, bezbrižnim tonom.

Problematiziranje vremena i krhkosti tijela produkt je njegove Hiv-pozitivnosti te se zbog toga bavi često zanemarenim pitanjima i temama.

On je taj kojeg vidimo u djelima, a u isto vrijeme on to nije.

Grafički dizajn AIDS-a kroz svijet

(17. studenog 2006. – Arcotel Allegra)